F1: Odlazak najvećeg 'broja 2'

Pratite li Formulu 1 već godinama, zasigurno se ne mislite previše kada se pokušate sjetiti najpopularnije pobjede - godina 2000., staza Hockenheim, vozač Rubens Barrichello.

Sedam godina Brazilac je čekao tu pobjedu, na žalost, ni deset trijumfa koji su uslijedili nisu ga odveli do naslova. Ipak, nakon devetnaest godina utrkivanja na najvišoj razini, Rubinho odlazi uzdignute glave...

Uoči sezone 2009. njegova je karijera opasno visjela nakon povlačenja Honde, no u posljednji tren pojavio se Brawn s kojim je te godine dva puta pobijedio. Ovog puta čini se da mu nema spasa. Čekao je na mjesto u Williamsu, a onda mu je javljeno da ga je dobio nećak njegovog velikog prijatelja Ayrtona Senne, Bruno.

Ostalo je jedno jedino nepražnjeno mjesto, u taboru fenjeraša HRT-a, a ono po mnogima ne bi bilo primjereno za završetak jedne ovakve karijere.

- Neću voziti za Williams u 2012., Bruno, želim ti puno sreće, poručio je preko svog Twittera na kojem ima milijunsku pratnju navijača.

Karakter i dalje nešto vrijedi u ovom vrlo proračunatom svijetu, čak i ako računate s desetinkama, stotinkama. A Barrichello ga je uvijek imao. U Njemačkoj je prije dvanaest godina startao 18., no kiša, kocka s gumama i otpušteni radnik Mercedesa koji je utrčavanjem na stazu izazvao sigurnosni automobil i tako usporio 'svoje' McLarene, sve je to išlo na ruku hrabrog Brazilca.

Kada se pojavio na podiju, plakao je, grčevito u rukama stežući brazilsku zastavu – prvi puta nakon 1993. ponovno je intonirana brazilska himna. Sumnjamo da bi se pobjeda Michaela Schumachera, iako se vozilo na Hockenheimu, toliko slavila...

- Moji sinovi su me jednom prilikom pitali zašto sam plakao? 'Od sreće', rekao sam im. Sjećam se, prije podija rekao sam si 'sad se ponašaj', ali iz nekog razloga na podiju sam pogledao u nebo i vidio sliku oca kako prodaje naš maleni Fiat 147 da bi mi omogućio da vozim karting na Interlagosu. Suze su pošle same od sebe, prisjetio se. Zanimljivo, ime Rubens dijeli s djedom i ocem, a nadimak Rubinho nastao je od milja – mali Rubens.

Ostalo je jedno jedino nepražnjeno mjesto, u taboru fenjeraša HRT-a, a ono po mnogima ne bi bilo primjereno za završetak jedne ovakve karijere.

- Neću voziti za Williams u 2012., Bruno, želim ti puno sreće, poručio je preko svog Twittera na kojem ima milijunsku pratnju navijača.

Slatko-gorke godine u Ferrariju

Nakon sedam godina u Jordanu i Stewartu, bila je to njegova prva godina s Ferrarijem. Svi su pomislili kako je to početak sjajnog niza za borbenog Brazilca, no nije bilo suđeno.

Snašla ga je sudbina Martina Brundlea, Riccarda Patresea, J.J. Letha, Josa Verstappena, Johnnyja Herberta, Eddie Irvinea..., svi su oni s manje ili više poniznosti igrali uloge vodonoša Michaelu Schumacheru, koji je doduše uvijek bio sigurnija oklada za osvajanje naslova.

Na žalost, na Rubensu, boljem od spomenutih Schumijevih pomagača, slomilo se najviše Ferrarijevih borbenih naredbi. Godine 2001. u Austriji su ga 'zamolili' da se Michaelu skloni da ovaj osvoji drugo mjesto, nakon čega se ponosni Rubinho pravdao da je to morao učiniti zbog ugovora te da ne bi popustio da se radilo o pobjedi.

Na žalost, upravo mu se to dogodilo sljedeće sezone, ponovno u Austriji..., a Schumacheru ti bodovi zapravo nisu ni trebali. Ferrari je jednostavno grubo odigrao taj vikend i Rubens im je zaista mogao i trebao zamjeriti, no i dan danas voli crvene boje...

- Zapravo sam zahvalan za taj dan. Tek tada vidjelo se što mi se događalo i prije toga. I dalje imam taj trofej kod kuće, izjavio je nedavno, dodavši: Ja i Michael i dalje imamo respekta jedan prema drugom, ali smo se razišli. Imali smo zapravo dosta zabave izvan staze, on je zabavan lik, ali vidio sam da moje vrijeme u Ferrariju ne dolazi, nisu mi dopuštali da radim ono što sam mogao drugdje.

Prokomentirao je Rubens tom prilikom i foto-finiš sa Schumacherom na utrci za VN SAD-a kasnije te iste, 2002. godine - sa 0.011 sekunde između njih drugi najmanji razmak pobjednika i drugoplasiranog u povijesti.

- Bio je to nesporazum. Michael je usporio da prođem, ali meni to nije trebalo. Međutim, kod ulaska u cilj, on je još više usporio, što me je zbunilo, a onda se i on zbunio. To je razlog zašto smo završili tako blizu, ali pobjedu nisam odbio. Najčudnije od svega što o tomu nikad nismo pričali. Trebao sam mu dati taj trofej, ali sam ga ipak zadržao.